Graditeljska škola Čakovec

Maturalno 2013.: mozaik dojmova

Došao je i taj dugoočekivani dan koji će zauvijek ostati u našim sjećanjima, 21.6.2013., petak. Počinje tjedan koji smo zaslužili svojim dosadašnjim trudom i zalaganjem. Nestrpljivo smo čekali autobus ispred škole, oprostili se s roditeljima te krenuli na, naizgled, jedan običan put, ali za nas, generaciju tisućudevetstodevedesetineke, na jedan jedini i neponovljiv maturalac.

Ovako smo to doživjeli… (Leo Lesjak, 4.d)

Firenca

Nakon duge noćne vožnje kroz Sloveniju i dio Italije, prepune smijeha, pjesme a i sna, u ranim jutarnjim satima stigli smo u Firencu. Samim ulaskom u grad shvatili smo da se vraćamo u prošlost. U ovom gradu kao da je vrijeme stalo, što se najviše primijeti na arhitekturi, od Gradske knjižnice pa do katedrale Santa Maria del Fiore. Na glavnom trgu, Piazza della Signoria, vidjeli smo skulpture koje smo poznavali samo iz udžbenika za likovnu umjetnost. Na Ponte Vecchio (Stari most), mnogi od nas su se raznježili zbog još neviđenog načina svjedočenja ljubavi:  zaljubljeni parovi ogradu spomenika na mostu okitili su lokotima zavjetujući se tako na neraskidivu ljubav. Zbog tog detalja taj smo most nazvali mostom ljubavi.

Najimpresivnija građevina u Firenci je definitivno katedrala Duomo (St.Maria dell Fiore), koja čini skladan voluminozni kompleks sa svojom krstionicom, tornjem i ogromnom kupolom. Njezinu veličinu mogli smo shvatiti tek kada smo napravili krug oko nje, što i nije tako jednostavno jer se treba probijati kroz redove uličnih crtača, muzikanata i prodavača koji su nas pratili u korak i mamili svojim suvenirima i talentima. Dio naše grupe (oni nepunoljetni - jer je za njih ulaz slobodan) posjetio je zgradu Akademije, gdje je smještena  jedna od najpoznatijih skulptura svijeta - znamenit Michelangelov David. Ostali su se opredijelili za pizzu, kavu, sladoled… a Davida smo ionako vidjeli u nekoliko originalu vjernih odljeva razmještenih po trgovima grada.

 (Ivana Vuković, 4b)

     Cijelo naše putovanje izgledalo kao jedna duga šetnja ogromnim muzejom koji je obilovao nizom nevjerojatno lijepih arhitektonskih ostvarenja. Nakon fascinantne Firenze slijedila je Pisa. Moram priznati da Kosi toranj, zvonik velike, nedavno obnovljene romaničke katedrale, kao zapravo i cijeli kompleks na katedralnom trgu, nije ostavio ravnodušnima ni one koji su manje-više cijeli put rogoborili zbog previše hodanja, premalo odmora, preglasne glazbe, preslabog svjetla… ili već zbog nečeg.  Doznali smo da je izgradnja tornja započela je 1173. godine, ali su radovi nakon izgradnje trećeg kata obustavljeni zbog poniranja tla pod težinom konstrukcije. Radovi su nastavljeni 1275. godine, uz neprestano nastojanje da se kosina "ispravi", a završeni su tek krajem 14. stoljeća.  Toranj je visok 55 m, promjer mu je 16 m, a vrh mu je nagnut 4 m u odnosu na temelje. U rekonstrukciji od 1999. do 2001. godine zatvoren je za turiste i ispravljen je za 45 cm te je ponovno otvoren za javnost. Sve u svemu, s ovog putovanja svi smo ponijeli prekrasne priče za svoje unuke. (Laura Palazari, 4.c)

Krstarenje brodom

Bila je to priča za sebe, pamtiva i za mnoge neusporediva ni sa čim u dosadašnjem životu (nemirno more, mučnina…), no referenti nisu uspjeli naći dobre riječi za svoje iskustvo.

Barcelona

Barcelona nas je dočekala večernjim petnaestominutnim spektaklom vode, svjetla i glazbe: veliki vodoskok Čarobnih fontana želi nam pokazati ljepotu obojenog svjetla filtriranog i prelomljenog u vodenim kapima. Gađana tim krupnim kapima vode shvaćam da je ljepota ono što se javlja u pojedinim elementima. Spojeni u jedno prikazuju uigranu predstavu koja ostavlja bez daha.

Nakon cjelodnevnog mučenja na brodu, nitko nije mogao sakriti svoje oduševljenje kad smo došli u hotel Husa L'illa. Trebali smo noćiti u Lloretu, no naš hotel nije bio spreman pa smo (na našu sreću) ostali u Barceloni. Hotel je bio izuzetan: odisao je suvremenošću i luksuzom  tako da se nitko nije želio odvojiti od tog mjesta. Ali – raspored je bio neumoljiv.

S jutrom je došao i vjetar. Disanje je opet moguće. Vozimo se duž pješčane plaže. Cilj je razgled Barcelone. Palme lagano lelujaju na vjetru. Vjetar puše pa nosi i mene. Nosi me dalje... Nižu se dojmovi: Torre Agbar, neboder oblikom planine zaintrigirao me  šarenilom boja, Katedrala sv. Eulularije, okružena uskim uličicama, savršeno odiše gotičkim sumorom. Njezino unikatno dvorište obraslo biljem unosi smirenost i čeznutljivost. Moju slabost na čuda osobito je probudila (još uvijek) nedovršena neogotička ideja - crkva Sagrada Familija, koja oduzima dah: slogovi se kotrljaju niz nepce u grlo i natrag i povremeno odbijaju od zuba kad pokušavan naći riječi za oduševljenje koje osjećam stojeći pred njom. Njezina visina, robusnost, izuzetno neobični oblici, tornjevi… pričaju bajku od 3 dijela od kojih svaki nosi ime prema temi po kojoj je rađen. Gradnja bazilike započela je 1866. godine, a vodio ju je tada mlad i perspektivan arhitekta Gaudíja. Kada bude završena, bazilika će biti visoka oko 45 i duga 110 metara. Bit će to jedna od najvećih i sigurno najljepših bazilika kršćanskog svijeta.

Statua poznatog moreplovca, Cristofora Columba  ispruženim prstom pokazuje suprotno od američkog kontinenta na lunatičnoj Placa Cataluny. Zapitam se - prolazi li vrijeme ili prolazim ja?

Spektakl za oko je valovito pročelje, bez zidova ravnih linija – to je Casa Mila, jedna od Gaudijevih kuća. Njen tvorac tako impresivnoj, ludoj i nadrealnoj, postavlja zahtjev da zrači više od samog svjetla. Uistinu i zrači.

I na kraju - Park Guell. Svako je Gaudijevo djelo radost za oko, a ovo je naročito. Neobično mjesto, drugačija vrsta bajke, neodoljiva ilustracija iz slikovnice. Tisuće šarenih komadića keramike i dah fantastike obitava u svijetu ideja, a kad se spusti na zemlju, tvori mozaik. Oponašanje živog svijeta.Nalazim se u toliko svjetova istovremeno – a koji je onaj pravi? Vječito kročenje navodi me da se zapitam da li još uvijek sanjam? Ili sam budna? Ili ću poći u sljedeći san u kojem će se ispreplesti sjećanja na davno ostavljenu šarenu Barcelonu? (Lidija Balog 4.c)

Figueras

Rodni grad Salvadora Dalija još je jedno mjesto koje nas je ostavilo bez teksta. Ne toliko sam grad koliko crvena građevina s ogromnim jajima na krovu – Dalijev muzej i fudacija. Svaki detalj svjedoči da se radi o jako zanimljivom i talentiranom umjetniku. Na prvi pogled (a i na drugi) svi njegovi radovi činili su nam se pomalo smiješnima, bizarnima i nepojmljivima, ali ubrzo smo vidjeli značaj, maštovitost  tih djela.  Figueras je meta svih ljubitelja umjetnosti i onih koji žele vidjeti nešto potpuno originalno. U ovoj se fundaciji (zakladi) brine o tome da sva njegova djela budu prikazana na poseban način i na posebnom mjestu, a oslikani stropovi i trodimenzionalni izlošci svjedoče o Dalijevoj genijalnosti.  (Karolina Jaklin, 4.b)

Put kući

Posljednji dan maturalca, onaj nekako najtužniji (jer sve završava), ali meni iskreno oduševljavajući, ostvario mi je, mogli bismo reći, jedan od životnih snova. Vožnja Azurnom obalom ostavila me bez daha.

Cannes, glavni grad filmaša i filmskog festivala, unatoč prekratkog boravka tamo, ostavio je odličan dojam. Doima se vrlo komercijaliziranim mjestom, ali to ne dodaje nikakav minus ukupnom dojmu.

Nica. Uz kraći panoramski razgled grada sama sebi potvrđujem njezino drugo ime, „kraljica rivijere“. Mjesto koje ću svakako posjetiti još bar jednom u životu. Ovo je bilo prekratko, prepovršno… ali – pred nama su bili kilometri i kilometri pa je trebalo juriti dalje.

Slijedi vožnja prema Kneževini Monaco s usputnim zaustavljanjem u Ezeu. Tvornica parfema uopće me nije impresionirala. U Kneževini Monaco prošetali smo, uz rominjanje tople kišice, duž Kneževe palače i prisjetili se legende Hollywooda Grace Kelly, koja je bila monegaška princeza.

Mojim ukupnim dojmom maturalnog putovanja definitivno dominira Monte Carlo. Grad koji živi na visokoj nozi, poznat po luksuznim hotelima, mnogobojnim casinima te, naravno, po stazi Formule 1. Svakim svojim dijelom ostavlja bez daha. Djeluje kao mlad, razvijen grad, bez stresa, pun zabave i uživanja, ali i rada. Savršen gradić koji pruža sve što bilo tko može zaželjeti. Kratkom šetnjom parkom Jardins Exotique zavržava boravak u očaravajućem gradu, a uz to i naš prekratak maturalac. (Tena Škvorc, 4.c)

Oproštaj

Sve što je lijepo, kratko traje pa je tako i s našim putovanjem.  Emocije su prštale iz nas najmanje tjedan dana nakon puta. Na povratku bili smo izrazito umorni od silnog hodanja, fotkanja i zabave, ali – vrijedilo je! Doživjeli smo pregršt novih iskustava, u tri različite zemlje. Ovo je zasigurno najuzbudljivije iskustvo u našim životima, koje će zauvijek ostati u lijepom sjećanju. (Leo Lesjak, 4.d)

album fotografija