Ideja organizacije Književne karavane je da 6 pisaca, četvero hrvatskih, jedna Bečanka hrvatskih korijena i jedan Nijemac putuju u jednom kombiju Hrvatskom i u nekoliko dana na nekom određenom mjestu predstave svoj rad, svoj život te uspone i padove koji se tiču njihovog stvaralaštva. Tako je 16. rujna došao red da i Čakovečka čitateljska publika upozna ovih šestero jedinstvenih osoba. Od Anne Baar, Bečanke koja je živjela na Braču, Nijemca Clemensa Meyera, kojeg naša hrvatska publika marljivo čita, Kristiana Novaka, koji dolazi iz Svetog Martina na Muri, Osječanke Ivane Šojat-Kuči, koja je osim pisanja predstavila i lijep glas, Nevena Ršimovića, koji je odrastao na granici Srbije, Mađarske i Hrvatske te  osebujnog ličkog pisca Damira Karakaša, koji je večer začinio svirkom na svojoj staroj harmonici.

Iako smo prvo mislili da će odaziv na događaj biti slab, ispostavilo se da ima mnogo duša koje još uvijek njeguju čitanje. Kad se publika skupila, večer je započela čitanjem odlomka knjige Anne Baar – ''Boja šipka'', te odlomka Clemensa Meyera ''U kamenu''. Baar se u Boji šipka dotaknula teme otuđenosti, koju je na ovim prostorima naglasio rat, gdje glavni likovi prolaze kroz sukob novog i starog svijeta.

Meyer nam je pak u svojoj knjizi ''U kamenu'' u jednom odlomku prikazao struju svijesti ubrzanog njemačkog grada. Poslije čitanja, moderatorica Christine Okresek svakom je piscu postavila pitanja o njihovom radu i životima. Nisu to bila ''kliše'' pitanje tipa zašto se bavite pisanjem i od kad ste počeli pisati, nego više pitanja kako uspijete u ovo doba preživjeti, osjećate li se privilegirano što radite ono što volite, radite li još koji posao osim pisanja i kako ako već radite taj drugi posao možete naći opet vremena za pisanje… Clemens Meyer je, primjerice, odgovorio da se on ne osjeća u svojoj Njemačkoj ni bilo gdje drugdje kao zvijezda, vozi se   vlakom i rijetko kad mu se dogodi da ga netko prepozna, na čemu je, kaže, jako zahvalan. Isto tako rekao je da je prije, dok njegova djela nisu bila tako uspješna, radio fizički posao i dan-danas tvrdi da je to pravi posao, a ne ovo što radi danas, iako je jako zahvalan što može pisati i tako zarađivati.

S druge strane, Osječanka Ivana Šojat-Kuči mora ipak raditi i pravi posao i pisati usput dok stigne, što je, s obzirom da ima troje djece, zahtjevno, ali isto tako je rekla da čovjek nauči raditi u najbizarnijim uvjetima. Također smo imali priliku čuti njezin glas tako što nam je otpjevala jednu međimursku pjesmu. Otkrila nam je da je pjevala u zboru HNK-a i nekad imala heavy metal band.

Naš lokalni pisac Kristian Novak nam je ispričao kako je, budući da  radi kao profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, imao takoreći „laboratorijske uvjete“ za rad i donekle je sve bilo idilično. A onda je dobio dijete i  nakon toga nastao je kaos. No i on je naučio balansirati s vremenom te uvijek stigne nešto napisati.

Najviše nam je ipak zapao za oko Damir Karakaš, koji ne radi nikakav posao, već  živi od pisanja. On nas, nažalost, nije počastio čitanjem odlomka jedne od svojih knjiga, ali nas je zato počastio anegdotama iz života tipa kako su ga dvije Splićanke poistovjetile s Tonyjem Cetinskim te kako bi ga Ličani najradije prebili, ali, vele, da ipak neće „jer ima para“.

Svi ti pisci, osim što dijele zajednički interes za jezike (većina njih je prevodila nečija djela ili čak i pisala na drugom jeziku) imaju i strast za pisanje, te je svaki od njih jedinstvena osoba koja u ovo doba još uvijek dokazuje da se ipak isplati pratiti svoje snove bez obzira na sve. Nakon par pitanja iz publike, Damir Karakaš nam je odsvirao zadnju pjesmu na harmonici, nakon čega se Književna karavana zaputila dalje prema Osijeku.

LANA JADAN i MATEJ VERIGA, 3.c