Jučer je bila Cvjetnica.

Što iz turističke znatiželje, a što iz uvjerenja, uključili smo se u aktualne obrede odlaskom na jutarnju misu u ankonškoj katedrali. Tu smo započeli put kao kompletna grupa (35 ljudi ukupno). Naime, dalmatinski dio ekipe stigao je brodom iz Splita, a mi, kontinentalci (Slavonci, Međimurci, Zagorci, Varaždinci, Zagrepčani), busom iz svojih domicila.

Tijekom dopodnevnog krstarenja Anconom (u starim hrvatskim spisima grad poznat kao Jakin), sastajali smo se i rastajali na trgovima i raskršćima uživajući u vidicima koji se otkrivaju, svaki čas novi i drugačiji, svud naokolo. Ancona je nastala na vrlo uskom prostoru uz more pritisnutim planinskim lancem. Nalik je na naše uzmorske gradiće, ali je zbog ograničenog prostora, uzašla uvis. Sva je u vertikali: zgrade su mnogokatne, ulice se penju prema svojoj svetoj kruni navrh brda – katedrali. Tu je svoje tragove ostavio niz Hrvata, a među inima i Juraj Dalmatinac.

U luci nas je čekao Superfast 8, brod – hotel. Sljedeća 22 sata bio nam je jedino dostupno čvrsto tlo pod nogama.

Premda se brod zove Superfast, put traje dugo…

Strpljivo čekamo jutro i cilj – luku Patras, od koje i počinje pravi sadržaj ekskurzije. Brod zamjenjujemo autobusom, jednoličje morske pučine neprestanim izmjenama krajolika. Grčka je šumovita, posuta brojnim čunjastim planinama koje se nadnose jedna nad drugu. Kultiviran dio zemlje uglavnom je pod nasadima maslina i agruma.

No, naš su cilj artefakti, proizvodi ljudske imaginacije i inteligencije.

Prvi od njih iz novijeg je vremena: Korintski kanal, koji je unio zabunu u definiciju Peloponeza (je li poluotok ili otok?). Dubok je devedesetak metara i prava je blagodat za pomorski promet: omogućuje brzu komunikaciju između zapada i istoka srednje Grčke, za što je prije prokopavanja trebalo oploviti cijeli  Peloponez. Usjeci su toliko pravilni da izgleda strogo i pomalo zastrašujuće. Čest je motiv na razglednicama, ali nismo našli nijednu koja bi se ozbiljno približila stvarnosti.

Naš je neprijatelj toga dana bilo vrijeme: plan je obići Epidaur i Mikenu, dva bisera te izuzetne kulture, naše zajedničke kolijevke, a dan je – samo 24 sata u nizu i gotovo!

Nema ručka, nema pauza: jurimo!

Sveta mjesta

Epidaur je smješten u borovoj šumi. Nekad je bio jedan od najpoznatijih lječilišnih kompleksa starog vijeka. Svetište Eskulapa, boga zdravlja, privlačilo je mnoštvo vjernika. U 5.st.pr.Kr. tu je izgrađen Apolonov hram te tolos s prekrasnim statuama. Preko puta svetišta izgrađeno je otvoreno kazalište. To je jedno od najbolje sačuvanih grčkih kazališta. Koristi se i danas za ljetne predstave i prima 14 000 gledatelja. Sagradio ga je umjetnik Poliklet Mlađi u brdu koje pruža izvanrednu akustiku. I mi smo je isprobali. Popeli smo se na vrh i slušali, valjda prvi put u povijesti, iz središta orkestre - kajkavske stihove.

Kroz plantaže naranči (neobrane!) putujemo najkraćim mogućim putem do Mikene. U stalnoj smo bitki s vremenom jer udaljenosti su takve kakve jesu pa treba dobro potegnuti da se željena mjesta dosegnu prije isteka radnog vremena. Putokazi s natpisom Mycenae i sve manjom kilometražom ulijevaju nadu da ćemo stići na vrijeme… I jesmo!

Mikena je centar mikenske kulture proširene po velikom dijelu Sredozemlja. Uspon te kulture počinje u 17.st. pr.n.e., a iz tog doba su rovovski grobovi u kojima su pokapani muškarci s mnogo oružja i posuđa od plemenitih kovina, sa zlatnim maskama te žene s raskošnim zlatnim nakitom i mnogo uvezenih predmeta (slonovača, alabaster, jantar). Vrhunac te kulture predstavljaju velike citadele i palače te kupolne grobnice poput Atrejeve, koju smo posjetili.

Najpoznatije znamenitosti, kao što su Lavlja vrata i palača, otkrio je još u 19.st. Heinrich Schliemann tražeći Agamemnovu prijestolnicu iz "Ilijade". Danas je to osamljeno, ali još uvijek dostojanstveno i tajanstveno mjesto koje i nas, moderne graditelje, zadivljuje kiklopskim zidinama od ogromnih kamenih blokova.

Nakon optrčavanja Mikene i Atrejeve riznice opuštamo se: jest da je pred nama još dug put do Atene (dobra 2 sata), ali danas nemamo više kamo zakasniti. U planu je još samo smještaj u hotel. Zove se veličanstveno (Pitagora), no, to je samo ime…

Atena

Atena se kao mjesto razlike upisuje u sjećanje neusporedivim mirisom divljih naranči, intenzivnim i malo toplim, te brojnim drvoredima mladih judića koji su taman istjerali obilje sitnih ljubičastih lisnatih cvjetića.

Kao u cijeloj Grčkoj, i u njenom je glavnom gradu (i najvećem: u njem živi više od 50% stanovništva, oko 4 milijuna!) galop novina uvijek ostaje postiđen veličanstvenošću starina.

Novu Atenu moguće je opisati kao i većinu modernih velegrada: četvrti oronule i zapuštene, u kojima kraljuje kriminal i prostitucija, smjenjuju se s onima uređenih pročelja, njegovanih parkova, zamamnih izloga, raskošnih restorana ... pa tko što voli (ili može platiti).

Kvart u kojem smo odsjeli (Omonia) spada u one prve. Kad smo pitali na ulici za savjet kako da se vratimo u svoj hotel, dobronamjerni prolaznik uz traženi odgovor dodao i Keep your bags!

Ugodno je iznenađenje metro – prostran, čist i vrlo, vrlo brz. Dok na površini u prometu vlada poprilična gužva i kaos, ovdje je sve u besprijekornom redu.

Atenske suvenirnice prave su male izložbe. Ako želite najužasniji kič – ima ga u izobilju, ali ako ste se namjerili na autentični made in Greece, odnosno invented in Greece – ponuda je također iznad dometa želja! Moj su izbor ovaj put stilizirane kikladske figurice: tanke, plošne, ponekad samo minimalnih intervencijama distancirane od prirodne mase kamena, a ipak sugestivne, zadivljujuće profinjene; tako stare (pripadaju periodu neolitika: 4000 - 2000 g. pr. Kr.), a tako moderne. Svjedoči znanu nam izreku – ništa nova pod suncem.

Autentičnost suvenira provjerili smo i u Nacionalnom arheološkom muzeju. Jest da je suvenir varka, do u beskonačnost ponavljamo kopija (original je uvijek samo jedan i odatle, između ostalog, njegova neponovljiva snaga), ali ima tako lijepih varki da smo im spremni oprostiti njihovu količinu. Uostalom nisu toliko važni sami po sebi nego po onome što umetnemo u njih: oni su kutija u koju pohranjujemo svoje dojmove.

Posjet školi

Naš je put sadržavao i strogo stručni dio: posjetili smo školu 10 Elad Athinon, srodna našoj, da vidimo kako su Grci osmislili  proces odgoja i obrazovanja.

To je centar strukovnog obrazovanja raznih profila. Pod jednim krovom nalazimo građevinske tehničare, instalatere grijanja i klimatizacije, vodoinstalatere, automehaničare, tehničare računalstva, frizere, fizioterapeute, itd. U školu se učenici upisuju nakon završene osnovne škole koja traje 9 godina.

Obrtnička zanimanja traju 2 godine i nemaju općeobrazovnih sadržaja, a tehnička traju 3 godine i učenici imaju i opće predmete kao što su matematika, engleski i grčki. Nakon što polože određene ispite učenici nakon završene srednje škole mogu ići na fakultet.

U školi smo posjetili njihove učionice i radionice. Atmosfera je slična onoj u našoj školi. Jedina je razlika što u njihovim razredima imate sedamnaestogodišnjake zajedno s pedesetogodišnjacima budući da je škola besplatna za ljude svih dobi. Učenici moraju redovito pohađati nastavu, a ako izostanu više od 140 sati godišnje moraju ponoviti godinu. Škola je do sada sudjelovala u projektima sa školama iz nekoliko europskih zemalja, ali još nijednom iz Hrvatske pa su prilično zainteresirani za suradnju s našom školom.

Povratak

S nestrpljenjem iščekujemo još jedno sveto, ili – bolje reći – najsvetije mjesto ovoga tla. U idiličnom zelenilu gorskog masiva uz Korintski zaljev jedna je točka sinteza svetog, lijepog, mudrog: Parnas, sjedište muza, božica umjetnosti, i Apolona.

Na padinama Parnasa smješteni su Delfi, glavno svetište boga Apolona, čija je veličanstvena ljepota oduvijek imala poseban utjecaj na ljude. I prije nego je to mjesto postalo Apolonovo svetište, tamo su se održavali kultovi u čast majci zemlji. Njih je čuvao Piton, kojeg je ubio Apolon, čije se štovanje u 7.st.pr.n.e. proširilo po cijeloj Grčkoj. Svetištem dominira Apolonov hram, izgrađen u dorskom stilu sa aditonom gdje je Pitija izgovarala svoja proročanstva. Do hrama vodi "Sveta cesta". Oko njega se grupiraju riznice (najljepša je riznica Atene), vijećnica, trijemovi, kazalište, a malo dalje stadij (trkališta) te svetište Atene s čuvenim tolosom. U Delfima su radili Fidija, Poliklet, Praksitel, Lizip. Neke njihove kipove i reljefe mogli smo vidjeti u tamošnjem muzeju. Posebno mjesto među eksponatima zauzimaju arhajske figure

efeba, mladića koji su uzor snage i ljepote, te izvanredno očuvana brončana figura auriga), upravljača kolima u areni.

Urbino

Ponekad je vrlo teško reći što je važnije, a što je manje važno, što je središte, a što periferija. Od svih monumenata na ovom putovanju svojom se atraktivnošću nametnuo rubni moment, grad(ić) u kojem smo zacrtali usput, čak pregovarajući o mogućem izrezivanju iz rasporeda budući da smo gubili bitku s vremenom: kilometraža je neumoljiva, brzine ograničene, a Slavonci su trebali u Zagrebu hvatati vlak ...

Ipak – nismo zaobišli Urbino. Na sreću!

Bilo je kratko, ali ljupko.

Pretapanje srednjeg vijeka u zanimljiva inovativna rješenja kakvima obiluje renesansa teško da će čovjeka ostaviti ravnodušnim.

Grad je potpuno opasan zidovima, tako da nalikuje na oklopljenog viteza, i neprestano se penje prema višku brežuljka ... odnosno, u krugovima se spiralno spušta niz obronke. datira iz rimskih vremena, u nastavku vremena rušili su ga i gradili Goti, Lombardi, Franci, a od 1155. do 1508. godine u vlasti je obitelji Montafeltro. Oni su naručitelji danas najpoznatijih spomenika, kao što je Palazzo Ducale u kojoj je jedna od najznačajnijih kolekcija renesansne umjetnosti u svijetu. Lice jednog Moltafeltra, Federica II., jedno je od najpoznatijih za poznavatelje slikarstva: u svim pregledima renesansne umjetnosti naveden je profilni portret čovjeka neprirodno prelomljena nosa, s crvenom kapicom na glavi. To je znameniti vojvoda, kako ga je vidio Piero della Francesca. Začuđujuće je čist, a trgovi su školjke koje hvataju obilje sunca. Odatle se okrijepljeni svjetlošću, možete prepustiti vrludanju uličicama koje se zrakasto šire u svim smjerovima vodeći šetača rukom novom nedalekom punktu svjetlosti.

Prizvao me natpis Producti autentici.

Koliko god turizam često u svojom pomamnoj trci za profitom devastira autentičnost, uvijek se iznova njome hrani pa su takva obilježja lokalnog nužna mjesta turističke ponude. Zavirila sam... na tren: autobus je već brundao.

Slikama i svjetlosti dodala sam okuse i mirise: producti autentici bili su uglavnom hrana. U moju kartu sjećanja Urbino se upisao okusom tartufa, koje sam ovdje kušala prvi put (oprosti, Istro!) u obliku namaza poznatog kao tartufada.

Sve poslije Urbina bile su samo vizualne atrakcije, dremkanje i planiranje vremena u koje ulazimo (Uskrs).

Vrijedilo je virkanje koz prozor. La bella Italia! Lijepa je to zemlja, Toskana, pokrajina kroz koju smo za dana uglavnom i putovali, osobito. Pitomi pejzaži, obli brežuljci koji mame na hodanje pružali su se na sve strane uz cestu…

Bila bi to jako dobra tema za drugu ekskurziju.

 fotografije