Prve važne preporuke o problemima vezanim za vodu i vodne resurse bile su formulirane na konferenciji Ujedinjenih naroda o vodama koja je održana 1977. godine u Mar del Plati (Argentina). Nakon konferencije Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju u Rio de Janeirou, Opća skupština UN je rezolucijom od 22. veljače 1993. odlučila da se 22. ožujak svake godine obilježi kao Svjetski dan voda i da se na taj dan, diljem svijeta, posebno skrene pozornost na probleme vezane za vodu i vodne resurse, s tim da se svake godine obilježava uz drugi moto. Tako je npr. 1995. godine obilježen pod motom: "Žene i voda", 2004. godine: "Voda i katastrofe", a 2007. godine: "Kako se nositi s oskudicom". Svakog dana prosječno kućanstvo potroši oko 50 litara vode na ispiranje wc-a, jedan od šest ljudi na Zemlji nema dnevnih 20-50 litara osigurane svježe vode, a svakodnevno od posljedica nedostatka vode umire 3.800 djece. Prema procjenama čak 1,1 milijarda ljudi nema pristup pitkoj vodi, a 2,4 milijarde živi bez osnovnih sanitarnih uvjeta.

ŽEDNO VIŠE OD 600 MILIJUNA LJUDI U SVIJETU 

Trenutačno se oko 600 milijuna ljudi diljem svijeta bori s nestašicom vode Oko 70 posto Zemljine površine prekriveno je vodom. Iako je brojka poprilično impresivna, samo 2,5 posto vode može se smatrati slatkovodnom ili, kako je često nazivamo, pitkom. Dio te vode nalazi se u ledenjacima i snježnim pokrivačima, a dio je smješten na čovjeku nedostupnim mjestima. Slatka voda ne upotrebljava se samo za piće. Njome se koristimo za navodnjavanje travnjaka i poljoprivrednih zemljišta, u sanitarnim čvorovima (kupaonicama, zahodima), industrijskim procesima, za pranje ulica i sl. Naš životni stil prožet je sviješću o dostupnosti pitke vode bez ograničenja. Taj stil potrebno je mijenjati. Voda je prirodni resurs ograničenih količina, a osim toga, potrošnja pitke vode i košta.

"Kad bi oceani umrli... kao što i hoće, ako i nadalje budemo onečišćivali kontinentalne platoe kanalizacijskim i industrijskim otpadom.. ako ne zaustavimo onečišćenje naftom koja prekriva površine i priječi oksigenaciju, ako oceani umru, nastat će neviđen užas na Zemlji.
Prvo će doći neviđen smrad truleži organske tvari, dižući se s mora, bit će nemoguće živjeti uz obale Zemlje zbog smrada i svi će biti otjerani daleko u njezinu unutrašnjost, a s raspadanjem vegetacije povrh truljenja mrtvih mora, stat će vitalan proces isparavanja. Klima i padaline ovise o isparavanju i kad to prestane uslijedit će suše i velika glad, a smrću algi u moru i vegetacije na Zemlji zbog suše doći će do smanjenja kisika koji udišemo, jer kisik proizvodi vegetacija i svijet će ostati bez daha.
Oceani održavaju ravnotežu između raznih soli i plinova o kojima ovise naši životi, a kad oceani umru sadržaj ugljik dioksida u atmosferi će rasti i rasti dok ne oblikuje omotač oko Zemlje. Iz toga će se razviti učinak staklenika - toplina koja se diže sa Zemlje bit će uhvaćena i priklještena pod stratosferom i temperatura zraka i mora će porasti, otapanje polarnog leda u oceane podići će razinu mora za trideset metara u par godina i tako potopiti mnoge velike gradove na našoj Zemlji.
Ako oceani umru, čovjek će umrijeti unutar pedesetak godina, gladujući na visokim planinama, bez hrane i kisika...

(Iz knjige: Johna Gordona Davisa "Leviathan")