Talijanski pjesnik porijeklom iz patricijske fiorentinske obitelji rođen u Firenci u svibnju 1256. godine. U mladosti se družio s pjesnikom Cavalcantijem kome je posvetio svoje prvo značajno djelo La vita nuova (Novi život). U gradskoj općini služio je kao konjanički glasnik. U političkom životu grada sudjeluje  kao član Vijeća stotine, a neko vrijeme bio je i jedan od gradskih priora. Za firencu je vršio razne diplomatske službe, a kao pristaša Bijelih pružao je  otpor papinim  nastojanjima da podvrgne Toscanu crkvenoj državi. Kada su se papine pristaše (Crni) domogli vlasti (1302.) osuđen je na progonstvo te mu je zaprijećeno lomačom ukoliko se zatekne na teritoriju općine. Od 1318. trajno se nastanio u Ravenni. Godinu dana prije smrti u Veroni je napisao  na latinskom raspravu:Quaestio de aqua et terra. Razbolio se putujući u Veneciju i po povratku u Ravennu1321. godine u noći s 13. na 14. rujna umro.

Prvo Danteovo pjesničko djelo, bilo je La vita nuova ( Novi život ), inspirirano ljubavlju prema Beatrici Portinari koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaranju. Po idealiziranoj koncepciji ljubavi, u duhu firentinske pjesničke škole dolce stilo nuovo; Beatrice je uzdignuta do nadzemaljskog simbola: blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj ljepoti (Beato, anima bella, chi te vede!); ona čak postaje mistični  vođa ljudkse duše ka Bogu. Djelo La vita nuova obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima, to je bio „prvi jaki akord“ koji nagovještava autora Božanske komedije. Ostali pjesnički sastavi obuhvaćeni su zbirkom Rime. Filozofsko djelo Convivio pisano je u izgnanstvu, iako nije dovršeno uvid je u Danteove moralne i političke preokupacije. Zamišljeno kao enciklopedijski pregled dotadanje znanosti te kao filozofski komentar kanconama nadahnutim ljubavlju i vrlinom, pohvala je narodnom jeziku i gradu Rimu. U traktatu De Monarchia zalaže se za monarhistički oblik političkog uređenja, ističući uzajamnu nezavisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve. Božanstvena komedija, Dante je djelo zamislio nakon Beatricine smrti. Sastoji se od tri djela ( inferno, purgatorio, paradiso tj. pakao, čistilište i raj) te obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. U alegorijskoj formi vizije zagrobnog života dana je monumentalna slikajedne epohe u njenim socijalnim, političkim i moralnim stremljenjima. Dante je uspio stvoriti pjesnički svijet koji po snažnim slikama i dubokim strasnim osjećanjima sadržava povijest pjesnikova ispaštanja i savršenstva. Dao je nepreglednu galeriju mitoloških i povijesnih ličnosti, no najvažniji su likovi pjesnikovih suvremenika. U poetskoj viziji Božanske komedije svladana je prolaznost vremena, ostvareno jedinstvo Zemlje i zagrobnog svijeta. U pratnji rimskog pjesnika Vergilija Dante sagledava misteriju bola, govori o varljivosti zemaljske slave, žigoše svoje političke protivnike i daje tragiku, prkos, strast, fantastiku i patos. Vidjevši u čistilištu put iskupljenja, oslobođenje od materijalnih zavisnosti i mogućnost usavršavanja, pjesnik otkriva Raj kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i svemira, misterij one ljubavi koja pokreće sunce i ostale zvijezde. U Danteovom djelu odrazio se cijeli život srednjevjekovnog svijeta. Tim djelom izvršio je dalekosežan utjecaj na evropsku literaturu.