Potječe iz građanske obitelji. Nakon niže gimnazije u Zagrebu, školovao se u vojnim zavodima u Pečuhu i Budimpešti, odakle se 1913. godine vraća i počinje raditi u novinskim redakcijama, objavljuje prve književne priloge te postaje profesionalnim književnikom. 1917. objavljuje pjesme Pan i Tri simfonije. U avangardističkome duhu uređuje s A. Cesarcem 1919. časopis Plamen. Izdavao je i časopise Književna republika, Danas i Pečat. Za vrijeme rata ne prihvaća zahtjeve za suradnjom ni ustaškoga ni partizanskoga pokreta. Nakon 1945. godine zaokupljen je podizanjem kulturnih institucija, osnovao je i vodio Leksikografski zavod u Zagrebu s kojim pokušava provesti zamisao o kritičkom vrednovanju cjelokupnoga naslijeđa. Pod okriljem Akademije (JAZU) okuplja novi časopisni krug, Forum. Razvijajući odnos spram tradicije od nastupnoga osporavanja do enciklopedijske sinteze, Krleža je s hrvatskim prilikama i njihovim općim, pa i estetskim formama u neprestanom dijalogu. Istodobno ispituje ideološku podlogu tekstualnoga iskaza, piše prve kritičke analize (Crno žuti skandal, Jedna dekorativna laž), zasnovavši još prije Plamena svoj prvi, domobranski ciklus. U ekspresionističkoj fazi stvara svoj prvi dramski ciklus ( Legenda i dr.). Slijede drame Vučjak, Golgota, U logoru. U njegovu dramskom ciklusu Glembajevi djela su U agoniji, Gospoda Glembajevi i Leda.  Pri kraju stvaralaštva napisao je dramu Aretej. Iznimno mu je bogato prozno stvaralaštvo: zbirka novela Hrvatski bog Mars; romani Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi i Na rubu pameti. Baladama Petrice Kerempuha stvorio je jedno od najboljih dijalektalnih djela hrvatske književnosti. U poznim godinama napisao je roman o hrvatskoj povijesnoj tematici Zastave. Polemičnost  Krležina esejizma ne ogleda se tek u promišljenoj obrani svojih polazišta ( Moj obračun s njima, Dijalektički antibarbarus), nego i u trajnoj težnji za čvrstim uporištem. ( Deset krvavih godina).  Veći, nefikcionalni dio Krležina opusa, od tekstova o književnosti i umjetnosti ( eseji o S.S. Kranjčeviću, R. M. Rilkeu, I. Meštroviću, K.Š.Gjalskom), putopisno-feljtonske zbirke Izlet u Rusiju do memoarskih reminiscencija (Djetinjstvo u Agramu, Davni dani, Dnevnik ) izazivao je kontroverze. Krleža inzistira na poosobljenju iskustva, pa su mu i enciklopedijske bilješke, tzv. marginalia lexikographica, izrazito autorskoga pristupa. 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak. Do kraja života radio je u Leksikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu. Povijest kritičke literature o Krleži  (Krležologija, I-VI) obradio je S. Lasić, a u Leksikografskome zavodu, koji nosi njegovo ime, izlazi i enciklopedija Krležijana.      

Neki citati Miroslava Krleže:

„Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo."

    Ljudi čitaju kako hoće da čitaju, a ne kako je napisano.

Ljubav nije vještina. To je pitanje dara kao i poezija.

“Riječi…spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepremostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora.”

“Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.“