-          Dugogodišnji ste urednik našeg domskog Čuda. Recite nam kakva su vaša iskustva po tom pitanju?

Mi upravo čitamo četrnaesti broj našeg omiljenog domskog podlistka. No, prilozi učenika iz doma o domskom životu i radu izlazili su u Graditelju i mnogo prije toga. Rad s učenicima – novinarima i fotografima je uvijek zanimljiv i lijep, premda je novinarski zanat prilično težak.  Da bi ga ispekli, uz znanja i životno iskustvo, treba ipak više vremena od onog koliko traje srednjoškolsko obrazovanje. Učenicima sam uvijek govorio da pišući i snimajući uče nove vještine i stječu nova znanja, a možda im baš one osiguraju posao o kojem nisu ni sanjali. Ono što više umijete od ostalih je svakako vaš plus, a ne minus!

-          Posebnost našeg učeničkog doma se sastoji u tome što o njemu javnost saznaje na mnogo raznih razina, a ne samo preko školskih novina, zar ne?

Bavim se novinarstvom skoro dvadeset i pet godina te sam stalni honorarni suradnik bio u desetak novinskih redakcija, radijskih studija i televizijskih uredništava. Nisam prekidao veze sa svima njima, već sam o događajima iz doma nastojao obavještavati kroz sve njih, nipošto time ne umanjujući veliku važnost Graditelja i Čuda. Mislim da tako dugoročno kvalitativno i kvantitativno najbolje obavještavamo širu javnost o nama.

-          U domu radite kao odgajatelj preko dvadeset godina. Pitali bi vas kakvom vi vidite ulogu odgajatelja u učeničkom domu?

Roditeljima na prvom roditeljskom sastanku znam reći da je odgajatelj osoba koja je po nekim zamišljenim trećinama profesor, roditelj i prijatelj njihove djece. Moram istaknuti da je pedagoški rad u ta dva desetljeća u našem domu i cijeloj Hrvatskoj umnogome uznapredovao te da toj progresiji nema kraja, što je i dobro i pohvalno. Danas su drukčiji zahtjevi društva, nego ranih 90-tih godina minulog stoljeća. Izmijenile su se i potrebe učenika tako da je i naša prilagodba kao stručnih djelatnika doma na to bila nužna. Odgajatelji prije svega trebaju znati prepoznati prave potrebe učenika te ih u suradnji s drugima i ispuniti. Ako su odgajatelji uvijek iskreno s njima i njihovim problemima i uspjesima, učenici bezuvjetno vjeruju odgajatelju te su mu uvijek zahvalni. No, jednom iznevjereno očekivanje učenika teško se ponovio stječe!

-          Što je najljepše u vašem poslu?

Nema veće radosti, nego kad vidite sveukupni napredak mladih ljudi. Nakon ljetnih praznika osvanu u jesen u domu mnogo ozbiljniji, a neki i za pedalj viši. A što ćete veće nagrade u životu od one kad vidite sveukupni napredak mladića ili djevojke ili kad saznate da je vaš bivši učenik (ili učenica) uspio u životu i da je sretan! Kad dođete u sumorno kišno jesensko jutro pokisli na posao, a pred vratima zbornice vas čeka vaš bivši učenik sa ženom i djecom. To je sad već odrasli čovjek kojem ste bili odgajatelj prije 5, 10, 15 ili više godina i o kojem znate mnogo puta ono što ni sami ukućani na znaju. U šali znam maturantima reći da bi prije ženidbe njihove djevojke-buduće supruge upravo nas odgajatelje trebale pitati kakvi su oni zapravo. Svi koji tako dođu u dom nakon mnogo godina nose iz njega samo lijepe slike i sjećanja i svi, ali baš svi - što je vrlo zanimljivo - vele da smo s njima trebali još strože postupati! Tako razmišljaju kad su postali odrasli i kad i sami imaju djecu te mogu vidjeti koliko je odgoj važan i odgovoran posao. Nisam siguran da bi se sadašnji naši učenici u učeničkom domu složili s tom pojačanom strogošću!

-          Hvala vam za ovaj intervju!

Hvala vama!