Graditeljska škola Čakovec

10. prosinca 1948. godine, prilikom potpisivanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, po prvi puta u povijesti čovječanstva priznato je pravo svih ljudi na "život, slobodu i sigurnost... bez ikakvih razlika" i pri tome udaren kamen temeljac za Međunarodni dan ljudskih prava.

Ovaj datum je prekretnica u suvremenoj povijesti kada su se nacije svijeta udružile kako bi jednom i zauvijek stale na kraj genocidu nastalom za vrijeme Drugog svjetskog rata. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima jedan je od prvih značajnijih dostignuća Ujedinjenih nacija koji kao dokument predstavlja osnovnu filozofiju pravno obvezujućih međunarodnih instrumenata nastalih nakon 1948.

Opća deklaracija o ljudskim pravima (10.12.1948.)

PREAMBULA

- BUDUĆI da su priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu,
- BUDUĆI da su nepoštivanje i preziranje prava čovjeka imali za posljedicu akte, koji su grubo vrijeđali savjest čovječanstva, i budući da je stvaranje svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora i vjerovanja i slobodu od straha i nestašice bilo proglašeno kao najviša težnja običnih ljudi,
- BUDUĆI da je bitno da prava čovjeka budu zaštićena vladavinom prava, da čovjek ne bude primoran da kao posljednjem sredstvu pribjegne pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja,
- BUDUĆI da je bitno da se unapređuje razvoj prijateljskih odnosa između naroda,
- BUDUĆI da su narodi Ujedinjenih Naroda ponovo potvrdili u Povelji svoju vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjekove osobe i u ravnopravnost muškaraca i žena i pošto su odlučili da unapređuju društveni napredak i bolji životni standard u široj

| se države članice obavezale da, u suradnji s Ujedinjenim Narodima, postignu unapređenje općeg poštivanja čovjekovih prava i osnovnih sloboda i njihovo održavanje,
- BUDUĆI da je zajedničko razumijevanje tih prava i sloboda od najveće važnosti za puno ostvarenje te obaveze,

GENERALNA SKUPŠTINA PROGLAŠAVA OVU OPĆU DEKLARACIJU O PRAVIMA ČOVJEKA  kao zajedničko mjerilo postizanja za sve narode i sve države radi toga da bi svaki organ društva, imajući Deklaraciju stalno na umu, težio da učenjem i odgojem doprinese poštivanju ovih prava i sloboda i da bi progresivnim nacionalnim i međunarodnim mjerama osigurali njihovo opće i djelotvorno priznavanje i održavanje, kako među narodima samih država članica, tako i među narodima onih područja koja su pod njihovom ingerencijom.

Članak 1.

Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i svješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva.

Članak 2.

Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, narodno ili društveno porijeklo, imovina, rođenje ili drugi pravni položaj. Nadalje, ne smije se činiti bilo kakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog položaja zemlje ili područ ja kojima neka osoba pripada, bilo da je ovo područje nezavisno, pod starateljstvom, nesamoupravno, ili da se nalazi ma pod kojim drugim ograničenjima suverenosti.

Članak 3.

Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.

Članak 4.

Nitko ne smije biti držan u ropstvu ili ropskom odnosu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuje se u svim njihovim oblicima.

Članak 5.

Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

Član 6.

Svatko ima pravo da se svagdje pred zakonom priznaje kao pravno sposoban.

Članak 7.

Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu od strane zakona. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu protiv bilo kakve diskriminacije kojom se krši ova Deklaracija i protiv svakog podsticanja na takvu diskriminaciju.

Članak 8.

Svatko ima pravo na djelotvorna pravna sredstva putem nadležnih nacionalnih sudova zbog djela kojima se krše osnovna prava koja su mu dodijeljena u Ustavu ili zakonu.

Članak 9.

Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom hapšenju, zatvoru ili izgonu.

Članak 10.

Svatko ima pravo da ga u punoj jednakosti pošteno i javno sasluša nezavisan i nepristran sud radi utvrđivanja njegovih prava i obveza i bilo kakve krivične optužbe protiv njega.

Članak 11.

Svatko tko je optužen za krivično djelo ima pravo da se smatra nevinim dok se na temelju zakona krivnja ne dokaze na javnom pretresu na kojem je imao sva jamstva potrebna za svoju obranu. Nitko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo na temelju bilo kakvog čina ili propušta koji nisu predstavljali krivično djelo u smislu nacionalnog ili međunarodnog prava u vrijeme kada su oni bili počinjeni. Isto tako ne smije se izricati teža kazna od one koja se mogla primjeniti kada je krivično djelo počinjeno.

Članak 12.

Nitko na smije biti izvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili prepisku, niti napadajima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog miješ anja ili napada.

Članak 13.

Svatko ima pravo na slobodu kretanja i stanovanja unutar granice svake države. Svatko ima pravo da napusti bilo koju zemlju, uključujući svoju vlastitu i da se vrati u svoju zemlju.

Članak 14.

Svatko ima pravo da traži i uživa utočište u drugim zemljama pred progonima. Na to se pravno ne može pozivati u slučaju progona koji su zaista izazvani nepolitičkim zločinima ili djelima protivnim ciljevima i načelima Ujedinjenih Naroda

Članak 15.

Svatko ima pravo na državljanstvo. Nitko ne smije samovoljno biti lišen svojeg državljanstva niti mu se smije odreći pravo da promijeni svoje državljanstvo.

Članak 16.

Punoljetni muškarci i žene bez ikakvih ograničenja u pogledu rase, državljanstva ili vjere, imaju pravo da sklope brak i da osnuju obitelj. Oni su ravnopravni prilikom sklapanja braka, za vrijeme njegova trajanja i prilikom njegova razvoda. Brak se sklapa samo uz slobodan i potpun pristanak onih koji namjeravaju stupiti u brak. Obitelj je prirodna i osnovna društvena jedinica i ima pravo na zaštitu društva i države.

Članak 17.

Svatko ima pravo da sam posjeduje imovinu, a isto tako da je posjeduje u zajednici s drugima. Nitko ne smije samovoljno biti lišen svoje imovine.

Članak 18.

Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da promijeni svoju vjeru ili vjerovanje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjera ili vjerovanje učenjem, vršenjem, obredima i održavanjem.

Članak 19.

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu mišljenja bez tuđeg mišljenja, a isto tako i traženje, primanje i saopćavanje obavještenja i ideja bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.

Članak 20.

Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja. Nitko ne može biti primoran da pripada nekom udruženju.

Članak 21.

Svatko ima pravo da sudjeluje u upravi svoje zemlje, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika. Svatko ima pravo na jednak pristup javnim službama u svojoj zemlji. Volja naroda treba da bude osnova vladavine vlasti; ta volja treba da se izražava u povremenim i istinskim izborima, koji treba da se provode općim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajućim postupcima slobodnog glasanja.

Članak 22.

Svako, kao član društva, ima pravo na socijalno osiguranje i pravo da ostvaruje ekonomska, socijalna i kulturna prava neophodna za svoje dostojanstvo i za razvoj svoje ličnosti putem državne pomoći i međunarodne suradnje, a u skladu s organizacijom i sredstvima svake države.

Članak 23.

Svatko ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravične i povoljne uvjete rada i na zaštitu od nezaposlenosti. Svako, bez razlike, ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad. Svatko tko radi ima pravo na pravičnu i povoljnu naplatu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava čovjeku dostojni opstanak i koja se, po potrebi, dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite. Svatko ima pravo da radi zaštite svojih interesa obrazuje sindikate i da stupa u njih.

Članak 24.

Svatko ima pravo na odmor i dokolicu uključujući razumno ograničenje radnih sati i periodične plaćene praznike.

Članak 25.

Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući hranu, odjeću, stan i liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovišta, starosti ili drugog pomanjkanja sredstava za život u prilikama koje su izvan njegove moći. Majka i dijete imaju pravo na naročitu brigu i pomoć. Sva djeca, bilo rođena u braku ili izvan njega, treba da uživaju istu socijalnu zaštitu.

Članak 26.

Svatko ima pravo na naobrazbu. Naobrazba treba biti besplatna, bar u osnovnim i nižim stupnjevima. Osnovno obrazovanje treba biti obvezno. Tehnička i stručna naobrazba treba biti općenito pristupačna, a i više obrazovanje treba takođe da bude svima pristupačno na temelju sposobnosti. Obrazovanje treba da bude usmjereno na puni razvitak ljudske ličnosti i na ućvršćavanje poštivanja čovjekovih prava i osnovnih sloboda. Ono treba da unapređuje razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim skupinama, i treba da unapređuje djelatnost Ujedinjenih Naroda na održavanju mira. Roditelji imaju prvenstveno pravo da biraju vrstu naobrazbe za svoju djecu.

Članak 27.

Svatko ima pravo da slobodno sudjeluje u kulturnom životu zajednice, da uživa u umjetnosti i da učestvuje u znanstvenom napretku i u njegovim koristima. Svatko ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji mu kao autoru pripadaju od od ma kojeg znanstvenog, književnog ili umjetničkog djela.

Članak 28.

Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem prava i slobode izložene u ovoj Deklaraciji mogu biti potpuno ostvarene.

Članak 29.

Svatko ima obveze prema zajednici iz koje je jedino moguće slobodno i puno razvijanje njegove ličnosti. U vršenju svojih prava i sloboda svatko treba da bude podvrgnut samo onim ograničenjima koja su određena zakonom isključivo u cilju osiguranja dužnog priznanja i poštivanja prava i sloboda drugih i u cilju zadovoljenja pravičnih zahtjeva morala, javnog poretka i općeg blagostanja u demokratskom društvu. Ta prava i slobode ni u kojem slučaju se ne mogu primjenjivati protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih Naroda.

Članak 30.

Ništa se u ovoj Deklaraciji ne može tumačiti kao pravo ma koje države, skupine ili osobe da sudjeluje u bilo kojoj djelatnosti ili da vrši bilo kakvu djelatnost usmjerenu na uništavanje bilo kojih ovdje izloženih prava i sloboda.