Graditeljska škola Čakovec

Aleksandar Sergeevič Puškin

( 6. lipnja 1799. - 10. veljače 1837. )

 Ruski pjesnik, rođen 6. lipnja 1799. u Moskvi. Puškin slovi kao najbolji ruski pjesnik i otac moderne ruske književnosti.

Među prvima je u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom, a pri tome je razvio vlastiti stil u kojem je pomiješao satiru, romantiku i dramu. Puškinov pradjed s majčine strane bio je etiopljanski crnac Ibrahim Petrovič Ganibal koji je u Rusiju dospio kao rob, ali je na kraju postao usvojeno kumče Petra Velikog. Kao potomak stare osiromašene plemićke obitelji još u ranom djetinjstvu prepušten je odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionove Jakovljeve. Upravo njoj može zahvaliti svoje kasnije odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom selu u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. Od 1814. njegovi se stihovi objavljuju i slava mladog pjesnika brzo raste. Iz liceja je izašao kao poklonik Radiščeva i Voltairea te kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Još kao osamnaestogodišnjak izražava mržnju prema samovlašću i ističe misao kako monarh ne vlada na temelju svog porijekla nego na temelju zakona svoje zemlje. U literarni kružok Zelena lampa pristupa 1819. Zbog svojih istupa car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije koje je trajalo četiri godine (1820.-1824.). Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje te u pjesmi Kinžal (1821.) govori o ubojstvu cara, a u poemi Gavriliada istupa protiv religije. Vlasti presreću njegova pisma i u jednom pronalaze tekst u kojem zauzima pozitivan stav prema ateizmu.  Posljedica je bila ta da je 1824. otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko. Tu je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. Puškin je u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila kazne koja je zadesila ustanike. Novi car Nikola I. oprašta kaznu Puškinu (1826.) i dopušta mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Poslije dekabrističkog ustanka pomišlja na bijeg u inozemstvo. No, to mu ne polazi za rukom. Umjesto toga, 1831. ženi se s Natalijom Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i svetio mu se intrigama i klevetama. Uz to car je želio poniziti autora jetkih epigrama te ga 1834. imenuje kamerjunkerom. To je zvanje bilo uvredljivo za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. siječnja 1837.) francuskog emigranta D'Anthésa koji je služio u ruskoj vojsci. I to zbog toga što je otvoreno zavodio Puškinovu suprugu, a samog Puškina ismijavao. Dan kasnije dolazi do dvoboja u mjestu Černaja Rečki u 17.00 sati. D'Anthésa puca prvi i pogađa Puškina u želudac te ovaj pada na zemlju. Na tren svi misle da je mrtav, ali on se pridiže i traži da mu donesu drugi pištolj (jer je prvi pao u snijeg). Donose mu pištolj, a on u ležećem položaju cilja D'Anthésa i pogađa ga u grudi. Kada je vidio da D'Anthés pada baca svoj pištolj i veselo viče: "Bravo ja!" i nakon toga gubi svijest. Kada su ga prizvali svijesti pita da li je ubio D'Anthésa, a kada je doznao da ga je samo ranio Puškin komentira: "Čudno, mislio sam da će mi zbog toga biti drago, ali nije. Uostalom, svejedno, ionako ćemo se ponovno suočiti kad se oporavimo." Kada su ga prenijeli kući liječnik mu je priopćio da je rana smrtonosna i upitao ga želi li vidjeti svoje prijatelje. Na to je Puškin pokazao na knjige i rekao: "Zbogom, prijatelji moji!"  Dva dana Puškin je ležao u užasnim bolovima zbog kojih je pomišljao da počini samoubojstvo. U posljednjim trenucima života kojeg su mu olakšavali opijumom oprostio je D'Anthésu i svojoj supruzi. Od supruge je zatražio da se ne preudaje prije nego što prođu dvije godine tugovanja te rekao "Neka to bude neki čestit čovjek". U podne 29. siječnja zatražio je da mu donesu zrcalo i potom je dugo gledao u svoj odraz u zrcalu te zatražio da mu donesu slatko od dudinja. Nakon toga utonuo je u bunilo. Tog dana u 14:45 šaputao je: "Životu je kraj... kraj.. nešto me pritišče.." i potom je preminuo. Strahujući kako bi njegova sahrana mogla izazvati nerede vlasti su naredile da se njegov lijes preveze do groblja u kolima natovarenim sijenom i da se sahrani bez ikakvih ceremonija. Probio je put u slavni ruski realizam i prije Gogolja, Čehova i Dostojevskog u svojim djelima predstavio galeriju tzv. malih ljudi.

Prvi prijevod Puškinova djela na hrvatski jezik pojavio se 1842. u listu Stanka Vraza Kolo. Prevedeno je djelo Pikova dama, i od tada ga na hrvatski jezik prevode sve generacije naših pisaca od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.

Glavna djela:

Evgenije Onjegin
Dubrovski
Kapetanova kćerka
Gavrilijada
Kućica u kolomni
Grof Nuljin
Pikova dama
Gozba za vrijeme kuge
Pripovjetke pokojnog Ivana Petroviča Belikina
Egipatske noći
Kameni gost
Bajka o ribaru i ribici
Bajka o popu i sluzi njegovom Baldi
Cigani
Vitez - tvrdica
Bajka o caru Sultanu
Mozart i Salieri
Elegija
Oda slobodi
Poslanica u Sibir
Čuvar poštanske stanice
Uspomene u Carskom selu

neki njegovi citati…

Čitanje je najbolje učenje.

Lukavost još nije dokaz pameti. Ima glupana pa čak i luđaka koji su izvanredno lukavi.

Navika nam je s neba dana, zamjena je sreće ona.

Ne prodaje se nadahnuće, ali se rukopis može prodati.

Običaj je - despot među ljudima.

Prezirati ljudski sud nije teško, prezirati vlastiti sud nemoguće je.