Graditeljska škola Čakovec

Pavao Štoos ( Dubravica, 10. prosinca 1806. - Pokupsko, 30. ožujka 1862.), hrvatski pjesnik, svećenik, ilirac i narodni preporoditelj.

Pavao Štoos je zapažena ličnost među hrvatskim domoljubima, autor je poznate elegije na kajkavskome književnom jeziku Kip domovine vu početku leta 1831 te elegije Glas kričečega vu puščini horvatskoga slovstva (1833.). Bio je suradnik Gajeve Danice, patriot zabrinut zbog tuđinskog tlačenja i odnarođivanja domaćih ljudi (vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati). Štoos je pesimistički gledao na naše prilike i zemlju vidio u tamnici i mraku (srce od plača ne mrem zdržati). Osim književnosti bavio se i glazbom i štampao 1858.  Kitice crkvenih pjesama s npjevima. Autor je i pjesme Poziv u kolo ilirsko.

Štoos je bio darovito dijete, govorio je mnoge jezike, a posebno je volio crtati. Do svoje petnaeste godine (1821.) živio je s roditeljima koji ga usprkos zapaženoj nadarenosti nisu dali na daljnje školovanje. Zato je Pavao, uz poticaj  župnika Juraja Ročića, ljeti 1821. potajno otišao u Zagreb. Smjestio se u sirotištu, zaslugom svoga dobrotvora Kuševića te upisao gimnaziju. Za sedam godina (do 1828.) završio je osam razreda i bio među najboljim učenicima. Prema pronađenim imenicima  Štoos je bio odlikaš, marljiv, ustrajan i savjestan, a sve je predmete bio ocijenjen kao izvrstan. Nakon gimnazije otišao je u Bogosloviju, a već s 20 godina života izdao je prvu tiskanu pjesmu, a 1827. piše latinsku odu u povodu smrti Maksimilijana Vrhovca. Štoos se 18. ožujka 1833. godine zaredio za svećenika, a 1838. postaje tajnik biskupa Haulika. Prvu misu odslužio je u crkvi Sv. Ane u Rozgi. U vremenu od 1838. do 1842. g.  profesor je i propovjednik  na Akademiji, a 1842. premješten je u Pokupsko i tu ostaje punih 20 godina, sve do prerane smrti od upale pluća, 30. ožujka 1862. Sahranjen je u Pokupskom, a zalaganjem rodoljuba 1936. g. njegovi posmrtni ostaci pohranjeni su na Mirogoju, u arkadi Hrvatskih preporoditelja.

GLAS KRIČEČEGA VU PUŠČINI HORVATSKOG SLOVSTVA

Domovina draga! Mila naša Mati!

Kakvo batrivenje moreš sad imati

kada , koj najbole čuval ti je venca,

njemu je sad poplun črne  zemlje senca.

Znašli da prehađa tvoja stara slava

i da za tvoj Glas več nigdo nišne dava?

Samo gde pri plugu mužek si popeva,

ter zvrh  teškog žitka žuhke suze zleva,

da več isti putnik ne zezve ti ime,

doklam se iduči tam v gizdavom pozablenju nisi,

tam još, draga mati, Kip tvoj mili visi,

vu hižički prostoj, temen ves od dima,

ali vendar stalno vmir poštenje ima.

Čuva ga i Cirkva naša v dobrom redu,

ar je navek poleg, kad svu hrani čredu,

pače, pogublenu kad za ovcu plače,

on je njoj posuda, čez ku suze stače.